Kadamba kanana svami, Krsna katha 4/2003
– Kako se osjećaš, prabhu?
– Grozno!
– Što ti je?
– U mayi sam, što da radim?
– Čitaj!, Hajde čitaj, prabhu!
– Dobro, čitam, čitam. Uh, samo da ne zaspem, čitam, čitammmm!
Kadamba kanana svami, Krsna katha 4/2003
– Kako se osjećaš, prabhu?
– Grozno!
– Što ti je?
– U mayi sam, što da radim?
– Čitaj!, Hajde čitaj, prabhu!
– Dobro, čitam, čitam. Uh, samo da ne zaspem, čitam, čitammmm!
Bhagavatam, čarobni lijek, “ta Gospodinova energija, istodobna istovjetnost” – ne spavaj! -“i različitost, odgovor umnim spekulatorima koji pokušavaju…” Uh, već mi je bolje, malo sam se zapuhao…
– Mantraj, prabhu!
– O.K. mantram, Hare Krišna, Hare Krišna, Krišna, Krišna, Hare Hare….. Uhu, hu,…
– Kako si sad?
– Odlično, kao nov. Ponovo se osjećam nadahnutim. Hajdemo u osvajanja, idemo propovijedati….
Sve smo to već vidjeli, previše puta. No, svrha čitanja nije pumpanje prazne gume. Čitanje bi trebalo služiti tome da se produbi naše razumijevanje, da shvatimo tko je Krišna. Krišna je predivan, doista. A materijalni nam svijet zapravo ne može ništa ponuditi jer u njemu ne možemo uživati. Kakva onda korist od njega?
“Ne možemo uživati? Ma daj, Maharaja, zar ne uživaš u sladoledu, s malo šlaga povrh svega, ha? Mi uživamo. Možda sannyasiji ne uživaju, ali mi uživamo sve u 16. Zar ne primjećuješ ljepotu? Ja razlikujemo lijepu od ružne žene, zar ti to ne vidiš? Ma da, Maharaja! Može se uživati, barem malo…”
Da, može se uživati, to je istina, ne poričemo to. No, ne možemo uživati do punog zadovoljstva. U tome je problem. Želja je uvijek veća od užitka i stoga bez obzira koliko pokušavali uživati, uvijek ostajete razočarani. U tome je stvar. Zato kažemo da se u ovom materijalnom svijetu zapravo ne može uživati. Jer ne možete biti zadovoljni.
Moramo u to biti posve uvjereni. U duhovnom se životu ne radi o tome da nekako proizvedemo nekakvo oduševljenje, entuzijazam, već je tu riječ o uranjanju u dubinu i temeljitom razumijevanju. Oduševljenje se pojavljuje kada nam materijalnog života bude preko glave. Kad zaključimo, “Više ne želim patiti! Čak i ako nešto malo uživam, nikada nisam posve zadovoljan, a u međuvremenu tratim vrijeme! Vrijeme mi istječe, i uskoro je i samnom gotovo.” U Mayapuru sam vidio zgodan crtež. Prikazuje žabu koja krekeće u nekoj bari uživajući u spokoju priorde, kad li joj se neopazice s leđa primakne velika zmija i zgrabi je za zadnje noge. Dok joj prednji dio viri iz zmijinih ustiju, žaba primijeti nekavu muhu koja joj taman nadomak jezika i pohlepno je proguta, ne shvaćajući da joj je kraj više nego blizu. Kala sarpa označava crnu zmiju, a ponekad i zmiju vremena. Zmija vremena nas već polako proždire, počev od trena našeg rođenja – to je stvarnost. U čemu je onda stvar – da pokušamo uživati u par finih muha ovog svijeta dok krekećemo, ili bismo se trebali pobrinuti da nešto poduzmemo obzirom na situaciju u kojoj se nalazimo – a ta je da nas zmija proždire?
Srimad Bhagavatam bi nam trebao pružiti razumijevanje. Kada shvatimo kako stvari stoje, možemo biti vrlo mirni i spokojni i istodobno vrlo nadahnuti da se vratimo u duhovni svijet. Tu se više ne radi o tome da ćemo svako malo osjećati, “Uh, entuzijazam mi opada ponovo, što ću sad, treba mi dobro društvo…” Ne, ako ste stvarno shvatili suštinu, onda znate da u ovom materijalnom svijetu ni na kojem mjestu, vremenu i okolnostima, zapravo nemama ničega za vas. I jedino što se ovdje može napraviti, je odavde izaći. U tome je stvar. To je znanje.
Treba nam znanje. Moramo se osloboditi neznanja. Zbog neznanja pomislimo, “Možda se ipak negdje može bar malo uživati…” i onda probamo još jednom. Takvo razmišljanje moramo odbaciti. Moramo shvatiti da nije moguće ovdje biti sretan. A kad nas um počne zavaravati, moramo mu propovijedati.
ČITANJEM RASTE VJERA U KRIŠNINU MILOST
Prva stvar je duboko uvjerenje. To pomaže. No, s druge strane trebamo također upoznati Krišninu slatkoću, prekrasnu prirodu Sri Caitanye Mahaprabhua. Jučer sam baš pročitao kako su različiti gosti došli vidjeti novorođeno dijete, malog Nimaija, ponijevši mu razne darove. Stigli su i neki polubogovi, prerušeni i umiješali se među obične goste. Tako je došla i Aditi. Uzela je malo kusa trave i počela blagosiljati dijete, “Neka dugo poživi,” a u sebi je mislila, “Znam da si Ti Svevišnja Božanska Osoba, a sada Te blagosiljem da možeš vječno ostati u ovom materijalnom svijetu i tu se zabavljati,” i pri tom se osmjehivala. “Vidi što radim, blagosiljem Ga, pa je zbog mog blagoslova sada dužan ostati ovdje dulje. Baš sam Ga prevarila!”
Onda je tu ona zabava u kojoj dva lopova ukradu lijepo ukrašeno dijete s puno zlatnog nakita i ponesu Ga na ramenima izvan pogleda dobronamjernika kako bi Ga opljačkali. No, Gospodin Nimai Svojom obmanjujućom moći navede lopove da izgube osjećaj za orijentaciju i tako Ga oni, vjerujući da trče prema svojoj kući, donesu točno pred vrata Jagannatha Misrina doma koji se jako obraduje dječaku. Nimai odmah otrči u očevo naručje, a lopovi utekoše. Kaže se, međutim, da je Gospodin ovo raznašanje naokolo od strane lopova prihvatio kao služenje te je bilo uzrokom njihova velikog duhovnog napretka. Ova zabava jasno pokazuje milostivu narav Gospodina Caitanye!
Jako je važno shvatiti ove stvari. Čitanjem o zabavama Svevišnjeg Gospodina postupno se povećava naša vjera u Njegovu milost. A u tome i jest stvar. Kad shvatimo kako je Krišna milostiv, postanemo sve više uvjereni da možemo uspjeti. A onda sve naše materijalne želje, mentalni problemi i materijalna onečišćenost više ne izgledaju tako nepremostivi. Uđimo u okrilje Njegovih lotosovih stopala. 
NESAVLADIVA KARMA I POLUDJELI UM
Svatko se ponekad osjeća potmuljeno, “Da, drugi ljudi su možda postali veliki bhakte. Znam ih puno, no za mene je to jako teško, praktički nema nade. Moja karma je tako teška da je to za mene nemoguće postići. Karma mi je veća od Mount Everesta, nesavladiva. Nikada je neću moći nadići.”
Zbog takvih razmišljanja Krišna na Svom lotosovom tabanu ima grom kojim uništava u komadiće planinu karme koja nam se doimlje nepremostivom preprekom što nas dijeli od Njega. Krišna nas razuvjerava, “Ne brini o toj karmi. Tu je na Mom stopalu grom kojim ću je raznijeti u komadiće. Samo uđi u okrilje Mojih stopala.”
“Dobro, za karmu to možda i funkcionira, ali… Moj je um tako moćan, snažan, jednostavno ga se ne može savladati. Možda se moju karmu može uništiti, ali um mi je nesavladiv. Stvarno ga ne mogu kontrolirati, što se tu može?”
Ne brini, Krišna na tabanu ima onaj mali štap za upravljanje slonovima. Ako ti je um velik poput slona, čak i onda ga se može savladati. Krišna ime te različite znake na stopalima… Tu je i zrno ječma koje ukazuje da će nas On opskrbiti sa svime što nam je potrebno u materijalnom životu. Ne moramo se bojati što će biti s našim poslom, ako život predamo Krišni. “Imam tako puno posla, a tko će paziti na moju trgovinu, ako se ja po cijeli dan molim?”
No, Krišna kaže, “Ne brini, Ja ću se za sve to pobrinuti, Ja ću te opskrbiti.”
U Caitanyi Bhagavati možemo pročitati kako Srivas Thakur nikada nije išao na posao. Jednog ga je dana Gospodin Caitanya pitao, “Kako to da nikada ne ideš na posao, Srivas?” “Gospodine, ja nikada ne idem na posao, i nikada ni neću,” čuo je odgovor.
“Kako to Srivas, zar ne moraš raditi?”
“Ne,” objasnio je Srivas. “Ako ništa ne dođe u kuću, nema ništa za jesti, postit ćemo i mantrati Hare Krišna. Ako ni drugi dan nema ničega, opet ćemo postiti i mantrati. Ako ni trećeg dana nema ničega za jelo, otići ćemo na Gangu i utopiti se.”
“Ne, ne,” zabrza Gospodin Caitanya. “Molim te, Srivas nemoj to učiniti. U tvojoj kući neće nikada ničeg nedostajati.”
Gospodin obećaje da će uzdržavati Svoje bhakte.
Jedina svrha čitanja zabava Gospodina Caitanye je da nam povećaju vjeru u Njegovu milost tako da i mi postanemo neustrašivi te budemo spremni djelovati na transcedentalnoj razini, odbacujući sve materijalne proračune. Da Ga jednostavno ponizno služimo, ne više tako da se s Njim natječemo, ne tražeći više različita materijalna rješenja za svoju zaštitu, užitak, već da znamo da će nas Krišna zaštititi i potpuno zadovoljiti. U to nema sumnje. Samo se okrenimo Njemu. To je svrha ovog stiha koji osuđuje sve drugo. Dharma projjhita-kaitavo… Dharma se odnosi i na zanimanje, Prabhupada ponekad tako prevodi ovu riječ. Ne podrazumijeva, dakle, samo religiozne aktivnosti, već SVE aktivnosti. Sve aktivnosti su samo prevara – ne samo prevarantske religije, već i prevarantski posao, zanimanja… – sve su to prevare. Jedina aktivnost koja nije prevara je čisto predano služenje Krišne. A zadaća Bhagavatama je pružiti nam to razumijevanje da je čisto predano služenje Krišne naš jedini posao. A kad budemo tako djelovali, bit ćemo yayatma suprasidati, posve zadovoljni.
JOJ KAKO JE TEŠKO…
Pitanje:Zašto su bhakte toliko obuzeti novcem, zaradom? Govori li to da nemaju dovoljno vjere u Krišnu, da se ne žele predati?
Odgovor: Sve zapravo počinje sa Satya yugom. Oni koji se nisu uspjeli vratiti Bogu, ponovo su se rodili u Satya yugi. Oni niske naravi, nepodobni za položaj ljudskih bića u Satya yugi, koji su u to doba možda bili životinje ili nekakava druga stvorenja, dobili su priliku za povratak Bogu u Treta yugi, unatoč nedostatku odgovarajućih osobina. Oni koji pak ni tada nisu uspjeli, dobli su još jednu priliku u Dvapara yugi da se vrate Bogu, jer se tada tražila još manja osposobljenost. Najnemirniji, beznadežni slučajevi, bespomoćna, apsolutno nekvalificirana, neinteligentna, najzaostalija, retardirana i apsolutno degradirana živa bića nekako su dobila priliku da se rode kao ljudska bića u Kali yugi. Doduše, uzmete li u obzir što se smatra ljudskim bićem u Satya yugi, a što u Kali yugi, odmah vam je jasno da nas oni iz Satya yuge gledaju s nevjericom, “O, ne, nije moguće! Zar su ovo ljudska bića?” No, bez obzira na to, ovakve stvorove Kali yuge se naziva ljudskim bićima i Krišna ih prihvaća za takve. I tako, evo nas, kako kaskamo unaokolo, iznimno ponosni što smo ljudska bića, gospodari planete Zemlje koji pohlepnim očima promatraju svemir, misleći kako će i njega osvojiti. Usred svega toga, naišli smo na najmilostivije predstavnike Svevišnjeg Gospodina koji su nam ponudili predano služenje. Nismo ga htjeli prihvatiti, dali smo sve od sebe da ga izbjegnemo u najvećoj mogućoj mjeri, no čisti bhakte su nas nekako naveli da ga ipak prihvatimo. No i dalje, čak i dok se nalazimo usred procesa predanog služenja, nastavljamo s negodovanjem, “Joj, tako je teško! Zar stvarno moram uzeti taj prasadam? Ne mogu ni ruku podići da bih ga donio do ustiju… Tako je teško… Zar mi nitko neće pomoći i nahraniti me? Zar stvarno sve to moram sasvim sam napraviti? To predano služenje je taako teško…”
Čak i Canakya Pandit kaže da i lav mora uloviti srnu jer mu niti jedna neće ušetati u usta dok spava. No, takva je naša bolest. Želimo sve dobiti bez i mrve truda. Tu je dakle početak problema.
Drugi dio leži u činjenici da činimo uvrede svetom imenu. Moramo znati da se to ne događa slučajno. Mi smo poput velikog čira, samo otjelovljenje uvrede, prirodno smo puni uvreda. Baš kao što je čir prepun gnoja koji samo čeka priliku da i na najmanji dodir izleti van, tako smo i mi prepuni uvreda i dovoljan je i najmanji razlog da brzo napravimo par uvreda. Ako nam se ukaže prilika da napravimo uvredu, sasvim sigurno ćemo je napraviti, a posljedica toga je da će ono malo ukusa što smo razvili predanim služenjem, iščeznuti. I tako je naš duhovni život jako tegoban, “Nikako ne napredujem, pokušavam biti bhakta pol svog života, a još uvijek se ne osjećam ni malo nadahnutim…. Možda to jednostavno nije za mene, možda bih trebao biti iskren sam sa sobom i biti to što jesam – prevarant. To mi je uvijek dobro išlo. Možda bih trebao odustati od duhovnog života…”
Morali bismo postati inteligentniji i sagledati sebe kakvi doista jesmo. Poniznost podrazumijeva da smo shvatili kako smo posve zagađeni osobinama Kali yuge te da smo zbog toga prepuni sklonosti ka činjenju uvreda. Zbog toga se svjesno moramo potruditi da tu sklonost izgubimo. No, čim za sebe počnemo misliti, “ja sam brahmana..,” smatrati da imamo nekakve sposobnosti, odmah zaboravljamo tko smo u stvari i onda tu više nema pomoći. Kada smo spremni uočiti svoju pravu prirodu, možemo uložiti svjesni napor da se promijenimo i onda možda možemo postupno izgubiti sklonost ka činjenju uvreda i tako stvoriti preduvjete da proces pročišćenja bolje funkcionira. Tako ćemo se brzo promijeniti.
Satsvarup Maharaja je jednom napisao kako je pred Gospodinom Ramacandrom bila nemala zadaća osvajanja Lanke. No, kaže Satsvarup Maharaja, On je imao vojsku majmuna, dok je Srila Prabhupada imao vojsku hipija. Zato je njegovo postignuće još veće.