Brighu prabhu (Krsna-katha 05/2003): Ponekad bi čak došlo i do pravog obračuna i nadmetanja ega, jer samo je jedan u pravu, a taj je, zna se – najpametniji! Stoga ponekad znam reći nešto heavy u vezi s temom, ali obećajem da ću se suzdržavati od suvišnih komentara dok budem pisao ovaj tekst i nadam se da on neće dospjeti u ruke nekom od «naših bližnjih» ako ne ispunim svoje obećanje.
BHRIGUOVE ULIČNE LUDORIJE
Dragi čitaoci Krsna kathe!!!
Molim vas primite moje ponizno poštovanje!!!
Sva slava Śrila Prabhupadu i sankirtan misiji Gospodina Caitanye!!!
Evo došli smo do vrlo zanimljive teme i zanimljive vrste – katolika. Ovo je zaista opširna tema o kojoj bi vam vjerojatno svaki bhakta sankirtana mogao puno pričati, stoga ću pokušati biti što sažetiji. Ovdje sam za vas izdvojio neke od najzanimljivijih susreta. Neki od njih su bili ugodni, ali većina je bila pročišćavajuća. Ponekad bi čak došlo i do pravog obračuna i nadmetanja ega, jer samo je jedan u pravu, a taj je, zna se – najpametniji! Stoga ponekad znam reći nešto heavy u vezi s temom, ali obećajem da ću se suzdržavati od suvišnih komentara dok budem pisao ovaj tekst i nadam se da on neće dospjeti u ruke nekom od «naših bližnjih» ako ne ispunim svoje obećanje.
MOĆ KRIŽA
Kad spominjem ovu temu najprije mi pada na pamet jedna zgoda iz Dubrovnika negdje početkom 1994. Došao sam do jedne kuće i tu mi je otvorila žena srednjih godina i vidjevši kakve knjige nosim počela se derati: «Mi smo katolici, bježi s tim knjigama, sotono!» I tad je skinula ogromni križ od pola metra koji joj je visio na zidu i uperila ga meni u lice: «Evo ti, crkni.» Za takve slučajeve nema spasa tako da se možete slobodno našaliti s njima. Tako sam se naglo povukao korak dva, kao da mi smeta prisustvo križa, na kraju krajeva – jesam li sotona ili nisam? Također sam počeo ispuštat čudne glasove nalik onima koje vampiri ispuštaju u horor filmovima kad se nađu u sličnim situacijama. Žena se u početku malo iznenadila misleći: «Vau, nisam znala da ovaj križ ima takvu moć.» Pogledala je u križ, pa u mene i onda ga ponovo usmjerila meni u lice sada sa većom vjerom. Ja sam naravno, nastavio sa igrom i još se više udaljio od nje i križa sve glasnije zavijajući. Žena me tada počela pratiti u stopu gurajući mi križ u lice sve dok nisam izašao iz njenog dvorišta. Dok je pobjedonosno gledala za mnom dobacio sam: «Vratit ću se ja već u nekom drugom obliku i to kad se budete najmanje nadali!» «Dođi sotono dođi, spremno te čekam naoružana križem i Biblijom i Isusom u srcu.» Pomislih: «Kada maya dođe, draga moja, onda je nećeš ni prepoznati, a kamoli nešto poduzeti da se od nje obraniš.» I tako je žena zahvaljujući misiji Gospodina Caitanye dobila još veću vjeru da slijedi ono što slijedi, ako slijedi to što misli da slijedi! Izgleda da još nije bilo vrijeme da dobije više milosti u obliku Srila Prabhupadinih knjiga, ali bolje išta nego ništa! Bolje i vjera u križ nego u neku drugu glupost!
SVEĆENIK USRED ZBORNICE
No, najljepši su susreti bili oni s katoličkim svećenicima. U toku mnogih godina dijeljenja Srila Prabhupadinih knjiga sreo sam tek troje ili četvero svećenika koji su bili pozitivni prema pokretu i koji su pokazali istinsko poštovanje prema Srila Prabhupadi i njegovom doprinosu svijetu. Sjećam se kako sam jednom ušao u neku osnovnu školu negdje u hrvatskom zagorju kako bi nastavnicima podijelio koju knjigu. Inače, škole su mi bile poslastica jer bi tu gotovo uvijek našao neku finu osobu kojoj bih mogao propovijedati i koja bi barem imala naviku da pročita poneku knjigu tu i tamo. Bio je veliki odmor i odlučio sam zaviriti u zbornicu. Bingo! Svi su učitelji bili tu, ali među njima je bio i lokalni svećenik koji je predavao vjeronauk u školi. Vidjevši ga, postao sam malo suzdržaniji. Mislio sam: «Bolje da ne govorim puno o knjigama jer ako shvati da sam Hare Krišna mogao bi napuniti glavu djeci kako smo sekta i onda njihovi roditelji neće htjeti uzeti knjige kad budem obilazio kuće u okrugu.» Tako sam stao u sredinu zbornice i pokušao nešto reći o knjigama: «To su znate knjige o yogi… , ovaj znate… kako smiriti um i tako postati sretan…» Svi su odmah pokazali svoju nezainteresiranost zbog moje nesigurnosti i suzdržavanja da nešto više kažem. Bivajući vezan za rezultat pogledao sam svećenika i pomislio: «Ti si kriv zbog ovog.»
Htjedoh tada napustiti zbornicu i krenuti dalje po selu, no iznenada svećenik po prvi put progovori i pozove me k sebi: «Dođi, ja želim uzeti jednu knjigu.» No, ja sam bio iznenađen i sumnjičav jer tko zna što on namjerava učiniti s knjigama: «Jeste li velečasni ikada čitali koju od ovih knjiga?» «Oh kako da ne. Swami Prabhupada je zbilja pravi svetac, pročitao sam desetak njegovih knjiga.» Krišna je u tom trenutku srušio sve moje lažne koncepcije i izmišljotine uma. Ovo stvarno nisam očekivao! Pokazao sam knjige svećeniku i počeo sad otvoreno govoriti o njima bez predrasuda. Iako je imao sve knjige koje sam mu ponudio uzeo je jednu rekavši: «Znam da je vrlo povoljno uzeti knjigu od osobe koje se trudi dati ovo blago drugima. Nadam se da ćeš imati uspjeha i u mojoj župi, iako sumnjam, jer se svi ovi ljudi samo izvanjski interesiraju za religiju.» Slušajući svećenika neki od nastavnika su počeli gledati u knjige onako površno ne želeći pokazati neku ozbiljnu zainteresiranost jer ipak – ne želimo da neko pomisli kako je svećenik pametniji. No, kasnije sam sreo neke od njih u okolnim selima i sjećam se da je jedan učitelj, kupivši knjigu, rekao: «Moram uzeti jednu jer nam je svećenik malo propovijedao kad si otišao i rekao da ako te ponovo sretnemo obavezno kupimo knjigu i pročitamo je jer nam ona može riješiti sve probleme u životu.» Katolički svećenik ki jayo!
MIRIS TAMJANA
Još mi je jedan svećenik ostao u dobrom sjećanju, a to je rijetko jer su većina njih bili raskali koji bi odmah kad bi me vidjeli počeli proklinjati sve živo i mrtvo (u doslovnom smislu riječi), pokazujući svoju demonsku prirodu i potvrđujući izjave Srimad-Bhagavatama: «U Kali yugi i demoni će oblačiti odjeću svetaca!» Ali o njima neću dalje pričati jer to stvarno ne zaslužuju!
Jednom sam tako dijelio knjige negdje oko Varaždina i obišavši cijelo selo odlučio sam da odem i do svećenika. Čim me je ugledao na vratima povikao je u veselom raspoloženju: «O, evo opet ovih Hare Krišna! Već sam dao donaciju za Krišnu. Prije mjesec dana tu je bila jedna djevojka koja je prodavala mirisne štapiće i uzeo sam od svake vrste po jedan paketić i to je dosta za ovu godinu. Stoga neću ti ništa uzeti, ali možeš slobodno ući.» I tako me uveo do neke prostorije koja je nalikovala na dnevni boravak. Tu je bila neka polugola žena koju je predstavio kao svoju dobru prijateljicu. «Ona ti je mali moj super. Radi sve službe od čišćenja do kuhanja, a po zimi mi grije i noge.» «Vau, blago vama velečasni. A što mještani kažu na to?» «Ma koga briga za njih! Shvaćaju oni da sam i ja čovjek koji ima svoje potrebe!» I tako je cijelo vrijeme pričao neke šale na svoj račun, svoj način života, svoju kvazi-posvećenost. Vidjelo se da je uživao u svim pogodnostima koje su pratile njegovo zanimanje, bile one moralne ili ne. U boravku me inače privukao ugodni miris tamjana koji se širio prostorom. «U, baš je fin ovaj miris!» dodao sam. «Ha, smeta ti! Jel tako?» «Ma ne, samo konstatiram da je O.K.» «Ne, ne. Znam ja, priznaj!» I toliko je htio da priznam da mi smeta kako bi malo zbijao šale i na moj račun, da sam jednostavno prihvatio igru: «Oh, da znate, malo me guši. Možete li otvoriti prozor, bar malčice. Khaa, khaaa.» Svećenik se počeo od srca smijati: «Ha, ha, ha, znao sam. Znaš li kojim osobama smeta tamjan?» Ja sam se sve više zabavljao ulogom koju sam igrao i tako sam se počeo sve se više i više gušiti: «Hej, khaaa, ovo postaje ozbiljno! Khaaa, ne mogu više niti disati. Poooomoć. Gušim se!» Naš junak je tad pao u potpunu ekstazu od silnog smijeha. «Nemojte se smijat. Guurrrgl. Ja umirem. Postoji samo jedan način da me spasite. Guuurrrgl, khaaa…!» «Da, da. Reci koji je to?» «Samo ako kupite jednu od ovih knjiga ja ću moći izaći živ iz ove prostorije! Inače, nema mi spasa!» «Dobro, dobro, hajde da ti spasim život! Ha, ha, ha! Uzet ću jednu! Već me dugo nitko nije tako dobro nasmijao do suza kao ti!» I tako je čiča svećenik uzeo knjigu i dao donaciju i to po drugi put u istoj godini vjerovali ili ne. Svećenik broj dva ki jayo!
I za kraj još jedna kratka priča o svećeniku broj tri. Došao sam u jedno selo u Međimurju i svi su mi govorili da odem do svećenika jer je on počeo skupljati knjige kako bi otvorio knjižnicu za svoje župljane. Kad je vidio sliku Srila Prabhupade, rekao je da ne želi te knjige jer je to samo još jedna od osoba koja dolazi iz Indije i proglašava se Bogom. Ja sam se malo naljutio na te riječi i inspiriran iznutra počeo sam govoriti o slavama Srila Prabhupade: «Ova sveta osoba nikada tako nešto nije izjavila! Cijeli je svoj život posvetio tome da svim ljudima svijeta objasni da smo svi Božji sluge i da je smisao našeg postojanja služiti Boga. Toliko je energije uložio u to da gotovo nije niti spavao! Samo budale sude o onome o čemu nemaju pojma i zato prije nego što dajemo ovakve izjave moramo znati o čemu doista govorimo.» Iako sam zaključio kako poslije ovog heavy nastupa nema šanse da podijelim neku knjigu ovoj osobi, ponovo sam se prešao. Ponovo mi je Krišna pokazao da je On vrhovni kontrolor i kako On ima neki svoj plan. Svećenik me gledao zamišljeno neko vrijeme i konačno rekao: «U redu, daj mi od svake knjige po dva primjerka, tako da imam jedan komplet za sebe, a jedan za knjižnicu.» Krišnini planovi ki jayo!
Evo dragi bhakte to bi bilo sve za ovaj broj. Iako mi to nije bio plan na kraju je ispalo da sam većinom pisao o svećenicima, ali neka tako i ostane, jer i oni su katolici, ili ne? Tako ću imati materijala za još poneku priču za neku od slijedećih Krišna-katha ako je to Krišnin plan i ako On tako želi! Hare Krišna!
Vaš sluga Bhrigu das