Vinata dd
(Krsna-katha 1999):
Ne znam jeste li i vi to primijetili, no vrijeme promiče užasno brzo. Pogotovo kad se ne razmišlja o Krišni i Njegovim prijateljima.
Dragi čitatelji!
Ne znam jeste li i vi to primijetili, no vrijeme promiče užasno brzo. Pogotovo kad se ne razmišlja o Krišni i Njegovim prijateljima. Već je kraj veljače, a osvrnem li se unatrag, vidim tako malo trenutaka obasjanih sjećanjem na našeg najboljeg prijatelja, da me hvata strah. Što će biti u trenutku neočekivane smrti?
RAČUNALA
Najveći dio proteklog vremena ove godine provela sam u borbi s novim članom naše obitelji, naime računalom. Ponekad se, zapravo vrlo često, osjećam poput dobrodušnog Kremenka zalutalog u ovu tehnološku eru . Premda nedvojbeno korisna stvar, računalo je za mene, u ovom razdoblju sklapanja prijateljstva, dok se ne sviknem na njega, neslućeno veliki potrošač moje, inače ograničene energije. S velikom pažnjom i koncentracijom (da barem tako pomno slušam dok mantram!) sjedim pred njegovim jedinim okom i strepim od krivog poteza koji će uništiti sav moj prethodno uloženi trud, a možda i trud kreatora te sprave ili barem programa. Pokušavam vladati svojim radnim osjetilima (rukama) i stiskati prave tipke koje će mi ispuniti želje. Međutim, naviknuta na još prepotopniju verziju, dajem krive, novom programu nerazumljive upute. Rezultati su potpuno drugačiji od očekivanih i strepnja raste. Prerasta u strah od nepoznatog, od još jednog krivog koraka koji će sve upropastiti…
Mora da se tako osjeća i jadna duša koja svoje izvorne želje za blaženstvom pokušava ispuniti preko privremenog, trošnog zbira materijalnih elemenata zvanog tijelom. Ona stremi zadovoljstvu, ali tipke koje je navikla pritiskati ne donose ni približno željeni ishod. Svaki sljedeći korak samo pogoršava stvar. Materijalno tijelo reagira na iskrivljeni način i duša čuči unutra, stalno gladna. Jedini joj je izlaz da što prije upozna novi software kako bi pravilnom upotrebom te nezgrapne hrpe treperave materije dostigla željeni, trajni rezutat – vječnu sreću.
Kad god zapnem s mojim računalom, brže bolje nazovem Nanda-kisora koji s par pametnih savjeta začas rasprši moju iluziju i vrati me na pravi put. Milostiva i učena duša koja dobro poznaje zamke tijela – samo sredstva za izbavljanje iz neželjenog okruženja – jedina je šansa za onu jadnu zatočenicu koja uporno pritišće krive tipke. Bez duhovnog učitelja nikada nećemo u dovoljnoj mjeri ovladati tajnama software-a našeg tijela da bismo ga mogli iskoristiti za vlastitu dobrobit.
PAUCI
No, želimo li mi to doista? Želimo li se doista izvući iz ovog svijeta pogrešne percepcije ili još uvijek vjerujemo u neku vrstu “raja na zemlji” kreiranog posebno za nas? Koliko smo još mostova prema očekivanoj materijalnoj sreći ostavili nespaljenih? O tome, naime, ovisi naš napredak na duhovnoj stazi, mogućnost primanja poruka koje nam Krišna obilato šalje na razne, nama prihvatljive načine.
Ovaj materijalni svijet je poput paukove mreže. Ljepljive i opasne. Revni znanstvenici su ustanovili da je paukova mreža ljepljiva i za pauka, no štos je u tome što pauk zna gdje treba stati da se ne zalijepi. Mladi pauk to treba tek naučiti. Samo majka puna ljubavi može naučiti i izvježbati svoju djecu kako hodati svijetom, a da se ne zalijepe. Postoje određena mjesta koja nisu ljepljiva i mi ih možemo naučiti vidjeti, no za to nam je potrebna osoba koja ih razaznaje – guru (guru parampara) – i njezina ljubav.
Došavši u ovaj svijet već smo zatekli hrpe ljepljive materije – otiske tuđih želja, stremljenja prethodnika koja su ih držala ovdje prikovanim. Puni povjerenja u vlastite snage i moć razabiranja, mi ih istražujemo, misleći da tako upoznajemo svijet, a zapravo se samo bolje upetljavamo i čvršće lijepimo na nj. Majka (guru) nas može poučiti kako vidjeti mjesta koja nisu ljepljiva, kako umjesto tuđih, vidjeti Krišnine želje. Na taj način, pogleda uprtog u Krišnine želje u ovom svijetu, mi smo u duhovnom svijetu. Već ovdje.
I KRIŠNA
Od nas se, kao marljivih učenika, očekuje da surađujemo. I s učiteljem, i međusobno. Da se pripremimo za raspoloženje koje vlada u Krišninom društvu, u Vrindavanu. “Vrindavan je prava suprotnost materijalnog svijeta,” rekao je nedavno H.G. Astaratha prabhu. “Ovdje svatko sebe vidi kao središte zbivanja i očekuje da sve treba poslužiti za njegovo vlastito zadovoljstvo. U Vrindavanu je Krišna središte, a sve što se događa namijenjeno je Njegovom užitku. Istodobno, On savršeno dobro zna kako svakom pojedinom žitelju pružiti istinsko, duboko zadovoljstvo. Zato sa svakim pojedincem ima osebujan odnos.”
Pripremajući se za Krišnu, započnimo vježbati jedni na drugima. Sve je teško, složeno i nepremostivo kad razmišljamo samo o sebi i svojim problemima. Čim središte svemira premjestimo sa sebe na druge i počnemo misliti o njihovim potrebama – sve postaje jednostavnije, lakše i savladivo. Prilazimo li drugoj osobi sa željom da njoj budemo od kakve pomoći, a ne da sebe istaknemo i da mi uživamo u izmjeni misli, naši će odnosi dobiti pravu dimenziju i puninu. Istodobno ćemo vježbati služenje, svoj izvorni posao, koji će nas vratiti Krišni (budemo li služili prave osobe na pravi način). Premda su vremena teška, premda nas plaše kataklizmama raznih vrsta, zadržimo zdravi razum i pomozimo jedni drugima da zajednički pojurimo u pravom smjeru – Krišni!
Vinata dd