Vinata dd (Krsna katha 04/2003): Premda će neki pisci izjaviti kako je svaki čovjek otok, teško je i mučno vazda biti sam.
Vinata dd (Krsna katha 04/2003)
Premda će neki pisci izjaviti kako je svaki čovjek otok, teško je i mučno vazda biti sam. Naravno, bhakte znaju da zapravo nikada nismo sami, no kada te pritisne samoća i vapaji razularenog uma, teško se je prisjetiti da negdje ispod sve te buke tiho bruji glas Nadduše koja samo čeka da je primjetimo i uzmemo u obzir, kako bi nam doista mogla pomoći. Ni podatak o svjedocima u vidu sunca i mjeseca, dana i noći, i tko zna čega sve ne, koji bdiju nad nama, u takvim trenucima ne pomaže puno. Robinzon je samo jedan, a i on je imao svog Petka. Društvena smo bića i u društvu tražimo sreću, premda je, kako to obično biva u materijalnom svijetu, baš to isto društvo često izvor naše nesreće. Možda upravo zbog toga ima među nama popriličan broj onih kojima ni osamljivanje nije strano, no najčešće i okorjeli “samovatelji” povremeno rado prihvate kakvo, njima ugodno društvo.
SAM U DRUŠTVU
Iako činjenica da smo okruženi ljudima, još uvijek ne znači da smo u društvu. Danas je naročito učestao osjećaj samoće u gužvi, gradskoj mnogoljudnoj vrevi usmjerenoj jurnjavi za zamišljenom srećom. Nije ni čudo onda da se senzibilno biće nakon par neugodnih iskustava u međuljudskim susretima, odluči potražiti neophodno zadovoljstvo izvan područja u kojem ga drugo isto takvo biće može (još jednom) raniti, povrijediti. Ukoliko su takva iskustva bila dovoljno bolna i duboka (a takvima suvremeno hiper materijalističko društvo više nego obiluje), čovjek je spreman za filozofiju impersonalizma ili utopiju budizma koje obje obećaju da će jednom konačno prestati postojati kao pojedinac sa svim pratećim odgovornostima. Sama pomisao na nekakvu razmjenu s bićem koje uz to još i sliči na čovjeka, isfrustriranom primjerku ljudske rase izaziva gnušanje pa onda i poruka svjesnosti Krišne koja obećaje druženje s Bogom i Njegovim pratiocima ne zvuči ni malo privlačno. Ako ga ipak kakav zgodan i blagoglagoljiv bhakta sankirtana (kakvih je danas sve manje) privoli na pokušaj predana služenja, nakon prve euforije na površinu društvena života među bhaktama isplivat će iste one teškoće, već dobro znane iz ranijih pokušaja druženja, pa će trebati jaako puno sreće kako novopridošlica ne bi sasvim izgubio volju za nastavak s pokušajima predanog služenja. Drugi je pak scenario da se isfrustrirani bhakta (koji je prethodno bio onaj isti isfrustrirani materijalist) ipak nekako zadrži u području predanog služenja, ali se ponovo lati starog obrasca samovanja, jer sam sebe najrjeđe povrjeđujem (ili to barem tako izgleda)…
Zašto ja vama sve ovo pišem? Sama sebi sličim na lošu kopiju Purujita. Nikada se nisam isticala u sociologiji, a još manje u psihologiji, gdje sam sad to zaglibila?
Ne bih se usudila zalaziti u sociološke aspekte života, da vam tim putem ne kanim prenijeti jednu važnu poruku. (Koju vi svi dobro znate, naravno, ali je možda, tu i tamo, zaboravite.) Druženje je, naime, u temelju naše prirode i to ne samo ove uvjetovane, već i izvorne, prirode duše. Činjenica da smo rubna (Krišnina) priroda znači da ne možemo bez društva. I cijeli je trik u tome da izaberemo pravo društvo, opustimo se i upustimo u druženje na zdravim temeljima te tako postupno odbacimo sve one sulude floskule* koje smo životima nakupljali, a sad ih pomno čuvamo, kao da bi ikome uopće bile od koristi.
DRUŽENJE NAM JE U KRVI
Druženje nam je dakle, u krvi, nećemo (trajno) od njega pobjeći. Želimo li (p)ostati bhakte, morat ćemo se potruditi da upravo među bhaktama nađemo prijatelje, bliske, drage prijetelje kojima možemo s povjerenjem otkriti što nam leži na srcu. Da, prijatelji su danas rijetki, pa i među bhaktama, (rijetki su zapravo bili oduvijek, to čak Vasudev kaže Nandi Maharaji prilikom jednog njihovog susreta), no bez njih nećemo uspjeti jer je ta potreba za druženjem iznimno jaka, a o tome s kime se družimo, ovisi kuda srljamo.
Srila Prabhupada nas poučava da “Mir i prijateljstvo nisu mogući u društvu odvojenom od društva Boga i Njegovih bhakta. Stoga je neophodno da osoba iskreno potraži društvo čistih bhakta te da strpljivo i pokorno sluša njihove riječi, bez obzira u kojem se polažaju u životu nalazila.” Isto tako nam kaže da su materijalno društvo, prijateljstvo i ljubav samo različiti oblici požude.
“U ljudi koji žude za materijalnim stvarima, društvom, prijateljstvom i ljubavlju, taj čvor privrženosti bude iznimno čvrst. Samo pomoću brahma-bhavane – uputa koje oživljavaju duhovno znanje – taj se čvor u srcu siječe u komadiće. Nikakvo materijalno oružje nije potrebno kako bi se sasjekao taj čvor, već će to učiniti vjerodostojno duhovno uputstvo.”
“Bhakta se treba prijateljski ophoditi prema svakome, no blisko prijateljstvo treba ostvarivati samo s bhaktama. S drugima treba biti služben. Može im reći, “Da, gospodine, imate pravo,” ali s njima nije blizak. Prema nevinima – koji nisu ni ateisti, niti baš jako napredni na duhovnom putu, međutim, treba pokazati samilost. Samilostan treba biti tako da ih koliko je to god u njegovoj moći poučava kako napredovati u svjesnosti Krišne.”
“Za bhaktu nema nikakvog smisla sprijateljiti se s običnim ljudima. Treba se sprijateljiti s drugim bhaktama kako bi u međusobnom razgovoru mogli jedni druge uzdizati na putu duhovnog razumijevanja. To se naziva ista gosthi.”
TKO JE VAISNAVA
Gospodin Caitanya (CC Madhya 22. 87) nas poučava da je vaisnava onaj tko je odbacio društvo materijalista, a Prabhupada nas u komentarima opetovano upozorava da je to prva dužnost vaisnave te kaže da će čak i propovjednik strogo izbjegavati osobe nezainteresirane za slušanje o Krišni. Također podsjeća da će veliku grešku počiniti tzv. zreli bhakta koji odbaci društvo čistih bhakta, jer će zbog društvene prirode čovjeka biti prisiljen družiti se s nekim drugim, dakle, abhaktama. Netko bi se mogao sjetiti kao je naš najveći prijatelj Krišna (što je točno) te mu stoga nikakvi manji prijatelji nisu potrebni (što je posve pogrešno). Prabhupada je i to predvidio pa nas upozorava kako je prijateljstvo s Krišnom (kao i atma nivedanam, predavanje svega Krišni) vrlo uzvišeni stadij predanog služenja koji pripada u raga marg, razinu razvijenog predanog služenja. Preduhitrio je i one koje se spremaju preuranjeno prihvatiti ponašanje uttama adhikarija, vrlo naprednog bhakte koji ne pravi nikakvu razliku između živih bića, posve svjesan njihove zajedničke duhovne prirode sastavnih djelića Krišne. Prabhupada tu izričito zabranjuje oponašanje kao štetno za sve one koji doista nisu dosegli tu savršenu razinu predanog služenja, inzistirajući na razlikovanju između ateista, bhakta i neopredijeljenih, tzv. nevinih i odgovarajućem, različitom tretmanu pojedinih kategorija.
Srila Bhaktivinoda Thakura nam dalje objašnjava da odbacivanje društva materijalista zapravo znači uskraćivanje svog srca, povjerenja u odnosu s ljudima koji nisu bhakte i zadržavanje na službenoj razini, razini djelovanja iz dužnosti. Kako se pak družiti s bhaktama jasno je iz Bhagavad gite gdje je objašnjeno kako čisti bhakte vrijeme provode pjevajući i govoreći o raznim djelima Gospodina Krišne i Caitanye. Mi doduše, uglavnom nismo čisti bhakte, ali nam to nije nikakva isprika da svoje međusobno druženje ne oblikujemo na temelju ovog uputstva. Srila Sacinandana svami je jednom slušateljima povjerio kako on prije odlaska na susret (ručak ili štogod slično) sa svojom braćom po Bogu ili nekim drugim vaisnavama, unaprijed pripremi par tema vezanih uz Krišnu kako bi bio siguran da će (uz njegovu malu pomoć, bude li potrebno) razgovor poteći u pravom smjeru. Probala sam, i stvar funkcionira, nije li riječ o doista zagriženim materijalistima u odori bhakta. Probajte i vi i vidjet ćete kako je ugodno boraviti u društvu u kojem vas stalno podsjećaju da nismo ovo tijelo koje umire, jadikuje, boli ga i tišti. U društvu u kojem je pogled uvijek uprt prema svjetloj strani ulice – vječnom životu što nam se približava sa svakim smirajem dana. Ugodno vam društvo želim!
Vinata dd
*umotvorina koja se prodaje za apsolutnu istinu