Sudama das (Krsna-katha 5/2003): Krunski dokaz kako sve što imam nije moje vlasništvo zove se bolest.
Sudama das
Krsna-katha 5/2003
ROĐENJE
NA ŠTO SAM TAKO PONOSAN?
Veliki poraz za osobu jer samo budale se ovdje rađaju. Nakon traume rođenja izgubio sam pamćenje i tako prihvatio požudu kao najslađi kolačić. Inteligencija je jako slaba, a um nemiran i u tjeskobi, osjetila su tupava i brzo se zasite, ali je svjetla točka lažno ja koje je procvalo u buket privlačnih japanskih ruža: boja je lijepa, ali i bodljike i miris nisu.
Lažno ja mi se nudi kao najbolji butler: gdje god nešto nedostaje, on rado uskače. Istina je da poslije imam puno posla oko popravljanja štete koja je tako nestala, ali – što je, tu je, drugo i nemam. Mala, sićušna duša, čvrsto stisnuta lažnim ja, a sve to još opkoljeno sa sedam omotača materijalnog svijeta – takav zatvor je mjesto s kojeg je nemoguće pobjeći, rekli bi
realisti. To je zatvor u koji se može samo ući svojom voljom, ali ne i izaći. No, unatoč svemu tome, i dalje sam ponosan na svoje porijeklo, roditelje i rođake. Samo se čini da sam samostalan i neovisan, a u biti neprestano odabirem utočište i tamo polažem svoju vjeru. Očekujem sreću, kao i svi u ovom svijetu. No, zasad je nema tu.
STAROST
POSJEĆUJE ME LOPOV
Nekako se borim sa svim neočekivanim događajima u životu, ali sa tim, sa starenjem, ne znam što ću. Tijelo mi se mijenja takvom brzinom da stalno kasnim s realnom procjenom njegovih mogućnosti. Kao sa prognozom vremena: siguran pogodak o stanju tijela je samo ako se odnosi na prošlost, na nešto što više nije tako. Zbunjen, tražim neko rješenje i 
učim od onih u mojoj okolini: ima bezbroj mogućih pokušaja da se izbjegne bolno starenje – ali niti jedna od viđenih metoda nije promijenila činjenice. To su sve samo uzaludni pokušaji. Osjetila slabe, nepouzdanija su no prije, ali je um svjež i pun nemira.
Inteligencija živahno djeluje, samo što su sada ti živahni suradnici uzrok jedino ponovljenih frustracija. Svjetlih i veselih trenutaka više nema ili gotovo nema. Starost me podsjeća na mog susjeda koji se redovno prošeta po mom vrtu kad nitko nije kod kuće i uzme si štogod zgodno što ugleda. Nije u mojoj moći spriječiti ga. Sve to mogu samo promatrati.
BOLEST
TKO ĆE ME SPASITI OD PATNJE?
Krunski dokaz kako sve što imam nije moje vlasništvo zove se bolest. Ono malo samostalnosti i moći što sam nekako zadržao, sve biva zgaženo i nestaje u trenutku preuzimanja bolesti. Ne mogu izbjeći bolest, i isto tako ne mogu odrediti njen tok i završetak. A što mogu? Mogu patiti koliko mi srce želi. Mogu strpljivo gledati bijedu svih svojih loših navika koje su dovele do bolesti. Mogu vidjeti kako sam u prošlosti zbog nekontroliranih osjetila i uma dozvao tu bolest. Mogu vidjeti kako naglo i grubo ostajem bez onih moći koje su mi do tada bile
zajamčene. Kada u meni stanuje bolest, ništa više nije sigurno. I tada se razotkriva koje je moje utočište. Okrećem se njemu, tom utočištu, i očekujem spas. Jesam li izabrao pravo utočište?
Pruža li mi zaštitu koju tražim? Kakvu bih ja zaštitu želio i zbog čega? Želim li samo izbaciti nepozvanog gosta ili želim zauvijek izbjeći njegov posjet? Pitanja se mijenjaju, odgovore ispitujem i odbacujem jer mi ni jedan nije dao sigurnost uspjeha.
SMRT
NE ZNAM KAD ĆU UMRIJETI
Završni ispit studija koji se zove ljudski život. Ponos, nemarnost, žarka želja za uživanjem u onome što mi ne pripada, izostanak planskog djelovanja s ciljem trajnih dobrobiti – to je bio trening kojeg sam redovno pohađao. Za očekivati je da s takvim znanjem padam na tom ispitu: to znači da opet moram prihvatiti rođenje i smrt. Osim te porazne prognoze u vezi s ispitom, taj događaj je povezan s mojim planovima i očekivanjima: s mojom vjerom i onime u čemu ona počiva. Sigurno je da će me taj događaj zateći nespremnog, iznenađenog i zatečenog. Sigurno ću uzviknuti, “Ali još nisam spreman!” ili “Dođite sutra!” ili “Dajte mi još samo par dana da završim svoje planove!” Ali, to neće ići po mojim željama. U tom trenutku nitko te ne pita što misliš ili što želiš – to je samo trenutak izravnavanja računa. Ono što si zaradio, to je isplaćeno, a ovo što duguješ, moraš odraditi, htio to ili ne. Zakoni ovog svijeta su okrutni i ne mogu se izigrati. Sigurno se neću posljednji smijati kako sam svih prevario.
Ta smrt je tajna i izvor strahova. Bolna je i daje naslutiti nastavak takvih bolnih iskustava. Smrt znači da se vrata svih osjetila zatvaraju, samo je um aktivan i uznemiren. Hoću li tada moći misliti na Krišnina lotosova stopala? Hoće li mi netko doći u pomoć? Nemam odgovore. Znam samo da sve ovisi o tankoj niti – o milosti Krišne koja dolazi kroz milost Njegovog odanog bhakte. Moj uspjeh ovisi o tankoj niti u trenutku smrti. Usjeh znači “never more”, nikad više – ni materijalno tijelo, ni patnja, ni strahovi, ni neizvjesnost. No, za svaki slučaj, mudro je družiti se s vaišnavama jer oni imaju milost Krišne. U takvom društvu i smrt će biti nešto sasvim prirodno i neophodno. Vaišnava će točno znati što činiti da Krišna bude zadovoljan. Takvom društvu težim. Nemam drugog izbora.