Gargamuni d (Krsna-katha 3/2006): zar ću to morati raditi do kraja života?!
Gargamuni d (Krsna-katha 3/2006): zar ću to morati raditi do kraja života?!
„Ja nemam želju za Krišnom i predanim služenjem! Kad budem dobio želju, pridržavat ću se uputa i postati bhakta.“ To isto u malo grubljoj verziji zvuči: „Kad mi Krišna kaže da mantram, ja ću mantrati. Kad mi kaže da prestanem pušiti, prestat ću…“ No, na to bi se moglo jako dugo čekati. Predugo. Vječno.
—
Svako živo biće ima želje. Želje nije moguće odvojiti od živog bića, bilo ono oslobođeno ili uvjetovano. U materijalnom svijetu su želje jako raznolike zbog različite uvjetovanosti živih bića. Mali mrav ima svoje želje, pas na cesti svoje, predsjednik države opet svoje itd. No, na materijalnoj ili tjelesnoj razini sve te želje ulaze u četiri kategorije: spavanje, hranjenje, razmnožavanje i branjenje. Te želje usmjeravaju aktivnosti i određuju budućnost živog bića u jednoj od 8 400 000 životnih vrsta.
Da bismo se izbavili iz tog lutanja u materijalnom svemiru i seljenja iz tijela u tijelo, potrebna nam je opet želja – želja za spoznajom smisla života, samoga sebe, Vrhovne Osobe, Krišne, odnosa s Njim, predanog služenja. Pravi duhovni život nije negacija materijalnog, kao što to misle mayavadiji koji žele biti bez želja, misleći da je imati želje materijalno stanje, a kad ih nemaš dostižeš duhovnu razinu. Prava samospoznaja ne znači ubiti sve želje, nego pročistiti ih tako što ih povežemo s Krišnom. Na taj način osoba postupno postane jedno sa Krišnom u interesu ili želji, što znači da su njezine želje potpuno usklađene s Krišninim. Princip je jako jednostavan, ali je njegova primjena malo teža.
NEMAM ŽELJU…
Kao predstavnici Međunarodnog društva za svjesnost Krišne u svojim propovjedačkim aktivnostima susrećemo različite ljude. Neki od njih, čak i nakon što su čuli barem osnove filozofije i isprobali neke aktivnosti, kažu: „Ja nemam želju za Krišnom i predanim služenjem! Kad budem dobio želju, pridržavat ću se uputa i postati bhakta.“ To isto u malo grubljoj verziji zvuči: „Kad mi Krišna kaže da mantram, ja ću mantrati. Kad mi kaže da prestanem pušiti, prestat ću…“ No, na to bi se moglo jako dugo čekati. Predugo. Vječno.
TO ME INSPIRIRA
Više od takve duhovne neaktivnosti je biti uključen u predano služenje radeći stvari koje nam se sviđaju. Pri tom ne mislim na aktivnosti koje su usklađene s našom uvjetovanom prirodom ili čak vječnom službom u duhovnom svijetu, nego na trenutačne takozvane inspiracije, koje su proizvod trenutačnih stanja uma. U tom slučaju osoba prihvaća određene vidove procesa, a druge ne, pa onda to promijeni itd. Takvo predano služenje svakako daje određenu dobrobit, ali je njegova negativna strana u tome što prihvaćamo nešto jer nam se sviđa i odbijamo nešto drugo jer nam se ne sviđa, a to je pokazatelj velikog utjecaja gune strasti. Posljedica prisutnosti te gune u predanom služenju je opasnost da aktivnosti neće biti ni postojane ni stalne, što znači da ćemo, kada ne budemo više dobivali rezultat koji nas je motivirao, prestati sa predanim služenjem.
DUŽNOST MI JE
Takvu nestalnost je moguće izbjeći uzdizanjem u gunu vrline, gdje osoba obavlja svoju dužnost. Pri tom može prolaziti kroz razna umna stanja pa joj se u određenom trenutku njezine aktivnosti jako sviđaju i ima veliku želju obavljati ih, a u drugom nema želju ni ukusa za to, no ipak ustraje u obavljanju dužnosti. Koje su te dužnosti objašnjava Šrila Prabhupada. Bhakta ih prihvaća i slijedi koliko god bolje može. Za neke od njih daje i javne zavjete, kao npr. kod inicijacije i vjenčanja. Obavljanje dužnosti odnosno slijeđenje procesa je naglašeno praktično na svakoj stranici u Šrila Prabhupadinim knjigama. Ali u vezi sa tim se pojavljuju razno razni izazovi, a jedan od njih može biti i kronični nedostatak ukusa, odnosno želje za obavljanjem aktivnosti predanog služenja, koje smo prihvatili kao svoju dužnost. Ako nema dovoljno zadovoljstva u bhakti-yogi, proces postane jako suhoparan i možemo se pitati: „Pa zar ću to morati raditi do kraja života?! Tako, bez ukusa, bez goruće želje?!“
No utjehu i odgovor na sve te sumnje možemo nači u Bhagavad-giti gdje Krišna u 12. poglavlju kaže Arjuni (Bg 12.9): „Dragi Moj Arjuna, o osvojitelju bogatstva, ako ne možeš usredotočiti um na Mene bez odstupanja, pridržavaj se propisanih načela bhakti-yoge. Tako možeš razviti želju da Me dostigneš.“ Dakle, ako nismo neprestano usredotočeni na Krišnu, onda je sljedeća najbolja stvar za nas da se pridržavamo uputa predanog služenja. Bhakti-yogom osjetila se pročiste i tako je moguće doći u neposredni dodir s Krišnom. Šrila Prabhupada objašnjava da će taj proces probuditi ljubav prema Krišni koja je uspavana u srcu svakog živog bića. Ljubav podrazumijeva jaku želju koja se razvija, kao što je bilo rečeno u stihu, s pridržavanjem propisanih načela bhakti-yoge. Slijed događaja je, dakle, prvo slijeđenje procesa, a posljedica toga je želja da dostignemo Krišnu.
POČNI PREDANO SLUŽITI – ODMAH
Taj stih dakle, ne podržava izjavu da bi osoba trebala početi s aktivnostima predanog služenja tek nakon što dobije jaku želju za Krišnom, nego što prije, odmah. Naravno proces je postupan i treba ga sustavno primijeniti, ali to ne bi trebala biti isprika za lijenost u predanom služenju. A čvrsta želja će doći kasnije. Da bi se to doista dogodilo, treba prihvatiti cijeli proces kao što ga daju sastre i acarye, a to za nas znači Šrila Prabhupada. Djelomično prihvaćanje procesa će u najbolju ruku dati djelomične rezultate. No, nema nikakvog razloga za strah da ćemo dok se pridržavamo pravila i propisa voditi suhoprani duhovni život. Krišna jamči razvitak želje, a tako i ukusa, ako se pravilno pridržavamo procesa bhakti-yoge. Da bismo to iskusili ne moramo čekati na trenutak u kojem ćemo dostići savršenstvo, nego možemo duhovno zadovoljstvo kušati na svakom koraku. Taj ukus za sada možda još nije jak kao što bismo željeli, ali ipak je donekle prisutan, a povećavat će se samo ako i dalje ustrajemo na putu. To potvrđuje i Šrila Rupa Gosvami u Upadesamrti (Stih 7) gdje uspoređuje uvjetovanu dušu koja smatra Krišnino sveto ime gorkim sa čovjekom oboljelim od žutice, koji nije sposoban okusiti slatkoću šečera. Jedini način za povratak u prirodno, normalno stanje je svakodnevno uzimanje šećera odnosno pjevanje svetog imena Krišne, čime se razvija prirodan okus na jeziku i iskorjenjuje bolest. Pjevanje svetog imena je, dakle, najvažniji dio procesa bhakti-yoge, a Šrila Prabhupada spominje (Bg 12.9, komentar) i druge aktivnosti predanog služenja, koje sve traba izvoditi pod vodstvom iskusnog duhovnog učitelja: ustati rano ujutro, okupati se, ići u hram, uputiti molitve, nabrati cvijeće za Božanstva, kuhati za Krišnu, častiti prasadam, te stalno slušati Bhagavad-gitu i Srimad Bhagavatam. To je tajna.
Dakle, nedostatak želje nije nešto neuobičajeno za početnike i nema razloga da zbog toga gubimo nadu, smanjimo svoje aktivnosti, ostavimo proces ili zaključimo, da nam treba neki drugi. U stvari bi takva situacija trebala biti samo novi podsticaj za čvršće prihvaćanje uputa gurua i sastri, a razvitak veće želje i ukusa će biti prirodna posljedica toga.