Vrsabha das (Krsna-katha 2/2007): Glasine nikome ne koriste, već razaraju odnose među bhaktama.
Vrsabha das
(Krsna-katha 2/2007)
Glasine nikome ne koriste, već naprotiv – razaraju odnose među bhaktama i stvaraju ozbiljan kamen spoticanja koji smanjuje učinkovitost širenja sankirtana misije.
Jedan od najljepših doživljaja u predanom služenju je kada steknemo neku vrijednu spoznaju koja ‘sjedne’ u naše gene i postane novi integralni dio naše osobnosti. A jedan od najbolnijih doživljaja je kada se ta spoznaja prelomi preko naših vlastitih leđa (jer smo bili dovoljno glupi da je ne ‘pokupimo’ dok se prelamala preko nečijih tuđih leđa). Cijena ponekada može biti zaista visoka, ali je ipak isplativa – ukoliko zaista naučimo svoju lekciju. Ovoga puta pišem o glasinama, tj. o svojoj vrijednoj spoznaji (za koju mi je bilo potrebno 19 godina da je naučim).
Prošlog ljeta, za vrijeme kampa u Oštrom, pratio sam seminar HH Purnacandre prabhua koji je jednom prilikom govorio o opasnosti koja potječe od širenja glasina. Zvučalo mi je vrlo logično, a sve njegove izjave sam prihvatio tek teorijski – ali samo do narednog dana kada sam na vlastitoj koži dobio i praktičnu spoznaju o tome kako su glasine opasne, besmislene i u krajnjoj liniji – ponižavajuće za sve one koji ih svjesno ili nesvjesno šire. Što sam napravio? Uh… Čuo sam ‘nešto’ o ‘nekome’ i onda vjerujući da je to ‘nešto’ bila neprikosnovena istina – prišao sam HH Bir-Krišna Maharaju i ponovio mu čitavu stvar. U neposrednoj blizini bilo je nekoliko pari izoštrenih ušiju čije su se vlasnice ponašale kao da gledaju svoja posla i nemaju nikakve veze sa Maharajevim i mojim razgovorom.
Već istoga dana uvečer, valjda Krišninim aranžmanom, saznao sam da je ono što sam rekao Maharaju, bila tek netočna informacija, gorki plod nečijeg maštovitog uma. Pošto Maharaj više nije imao vremena za razgovore, napisao sam mu (i uručio) pismo u kome sam ga obavijestio da povlačim sve što sam mu toga dana ranije rekao. Mislio sam da je problem time bio riješen i da se nitko neće naći uvrijeđen mojom bedastoćom. Ali nije bilo baš tako, jer neke od vlasnica onih izoštrenih ušiju – potrudile su se da se stanoviti detalji spomenutog razgovora prošire na dalje. Ja čak ne bih imao ništa ni protiv toga, da one nisu dodale svoju vlastitu interpretaciju začinjenu sa dosta mašte i subjektivnosti.
Vidite li vi ovaj začarani krug? Prvo sam ja nesvjesno bacio ljagu na nekoga tko nije bio kriv, a onda sam i sam postao žrtva glasina jer se kasnije pročulo kako “Vrsabha radi politike protiv HH Bir-Krišna Maharaje.” Hajde da analiziramo ovaj primjer. ‘Informacije’ koje sam saopćio HH Bir-Krišna Maharaju čuo sam od svog povjerljivog prijatelja, koji je opet – čuo od nekog drugoga. Njegova i moja greška bila je u tome što nismo provjerili autentičnost/ispravnost tih ‘informacija’. Moja osobna greška je bila utoliko veća što sam odmah ondje na kampu imao priliku prići optuženoj strani i provjeriti vjerodostojnost onoga što sam čuo od svog prijatelja. Ali na žalost, to nisam učinio, zbog čega sam kasnije ispao velika budala – prije svega samome sebi.
ANALIZA GLASONOŠA
Svjetlija strana obojice – mog prijatelja i mene, bila je u tome što mi nismo bili začetnici glasina, tj. oni koji su izmislili i napuhali čitavu stvar. Ali to ipak ne umanjuje našu krivnju iako smo nesvjesno bili prenosioci glasina. Nadalje, one ‘slušalice’ koje su bile u blizini dok se vodio razgovor između Maharaje i mene – snose krivnju za stvaranje glasina. Razlozi za to bi mogli biti razni. Evo nekoliko ponuđenih i realnih opcija: 1) Nisu mogle dobro čuti baš sve detalje spomenutog razgovora, pa su ‘rupe’ u priči popunile svojom maštom (čitaj: spekulacijama), 2) Možda im ja nisam jako simpatičan pa su iz neke zavisti pronašle dobar povod da bace ljagu na mene – izjavom da radim politike protiv HH Bir-Krišne Maharaje; pazite, to je prilično krupna optužba – iako priznajem, ne manje krupna od one koju sam ja saopćio Maharaju, 3) Nisu imale neka pametnija posla, pa su iz čiste zabave izmislile nešto bombastično o čemu bi poslije mogle razglabati sa drugima, uživajući u činjenici da su upravo one te koje su ‘iz prve ruke čule čitavu stvar’.
Vjerujte mi, ne pišem ovaj tekst sa nekim osobitim zadovoljstvom, ali ipak sam odlučio napisati ovaj članak za dobrobit svih onih koji su iskreno zainteresirani za ozbiljan napredak u duhovnom životu. Glasine nikome ne koriste, već naprotiv – razaraju odnose među bhaktama i stvaraju ozbiljan kamen spoticanja koji smanjuje učinkovitost širenja sankirtana misije. Uzroci glasina mogu biti različiti. Već sam nešto od toga spomenuo, a sada ću vam dati još jedan, malo interesantniji primjer koji ilustrira kako glasine mogu nastati i bez neke zle namjere.
KOMOVAČA OD ČIČE JOZE
Prije otprilike dva mjeseca, pročulo se po irskoj yatri kako ja potajno pijem rakiju. Zaista sam napregnuo svoje moždane vijuge da proniknem zašto bi to netko pričao o meni. Nisam se uspio sjetiti ničega pametnoga sve dok jednoga nisam mantrao gayatri u svojoj sobi. Pogled mi je slučajno odlutao na grlić flašice do pola ispunjene rakijom komovačom, koja je virila iza nekih knjiga na mojoj polici. Eureka! To je to! Tu rakiju sam nekoliko tjedana ranije dobio u Požegi od svog fizioterapeuta – narodnog travara (čiča Joze) koji mi je izliječio povredu lijevog koljena i uklonio hematome zadobivene igranjem nogometa, još dok sam studirao na Radhadesu. (Uh, to je moja maya). Iako mi je čiča Joza rekao da je taj narodni lijek dobar ‘kako za vanjsku upotrebu, tako i za unutrašnju’ – ja sam tu rakiju koristio isključivo za trljanje lijevog koljena, onako kako mi je on savjetovao. I mogu vam reći da je upalilo! Valjda zbog toga što je on u rakiju ubacio ljekovito kantarionovo ulje.
Budući ja ponekad pustim razne vaišnave da se posluže mojom sobom dok mene nema, netko od njih je primijetio rakiju koju sam ‘skrivao iza knjiga’ – i zaključio da ja pijem rakiju. Zašto bih je inače imao u sobi? Greška tog nekog je bila u tome što mi nije prišao i pitao me zašto ja držim rakiju u sobi. Radije je proizveo svoje tumačenje i svojski se potrudio da i drugi saznaju za to. Takvo što čine samo ljudi zaista niskog karaktera. Zbog istih takvih ljudi se još uvijek ponegdje šuška da sam homoseksualac; valjda zbog onog članka u kojem sam svojevremeno napisao koju pozitivnu riječ o homoseksualnim vaišnavama.
SINDROM POKVARENOG TELEFONA
Dakle, do sada govorimo o dvije ozbiljne greške: 1) Proizvodnja glasina i 2) nesvjesno prenošenje glasina. Nesvjesni prenosilac glasina može biti gotovo svatko tko: a) nema mogućnosti da provjeri autentičnost informacije ili b) ima mogućnosti, ali to ne učini. Ovaj prvi ne snosi ni krivnju ni karmičku reakciju, dok ovaj drugi nesvjesno snosi i krivnju i karmičku reakciju. Koje bi bilo praktično rješenje tog problema?
Kada god čujete nešto za što ne možete biti sigurni da je autentična informacija – upitajte onoga tko vam ju je saopćio: “Da li si ti to osobno vidio ili čuo?” Ako je odgovor negativan – zašto biste uopće vjerovali u autentičnost ‘informacije’? Ukoliko vam je stalo da saznate istinu – potrudite se na neki način otići do korijena informacije, što je u većini slučajeva neka (s razlogom ili bez razloga) optužena osoba. A ukoliko je odgovor na vaše pitanje pozitivan – “Da, osobno sam sve čuo i vidio vlasitim ušima i očima”; opet budite oprezni! Uzmite u obzir čarobni faktor ljudskog subjektivizma koji počiva na četiri nedostatka uvjetovanih duša 1) imamo nesavršena osjetila, 2) skloni smo varanju drugih, 3) podložni smo iluziji i 4) činjenju grešaka.
Zbog tog čarobnog subjektivizma postoji sindrom ‘pokvarenog telefona’. Znate za to? Čuli ste nešto od nekoga, prepričali istu stvar s malo ‘uljepšavanja’ nekome drugome. Taj drugi opet doda malo začina, a peta osoba čuje sasvim petu stvar koja gotovo da nema nikakve veze s početnom informacijom. Začarani krug, zar ne? Evo jednog vrlo efikasnog i zabavnog načina za suzbijanje glasina. Prijedlog bi se mogao nazvati nešto kao ‘Anonimni ista-goshti’. Pravila igre su sljedeća. Svi sudionici sjednu u krug oko kutije u koju se ubacuju pitanja. Svaki sudionik ima olovku i dovoljno papira za svoja pitanja. Pitanja s nepotpisanim papirićima se zatim ubace u kutiju i onda se svi papirići vade iz kutije jedan po jedan. Npr. netko bi mogao napisati na papir: “Da li Vrsabha pije rakiju / i zašto?” Onda bih ja dao odgovor na to pitanje, bez toga da znam tko ga je postavio.
Takva igra je ono što se na ljetnom kampu zove “Magic box” (Čarobna kutija) – s tom razlikom da se izvlače svi papirići s pitanjima. Takvo nešto smo imali prije otprilike pet godina u Belfast hramu. Bilo je vrlo interesantno i nadasve učinkovito. ‘Pretresli’ smo sve sumnje i glasine, a da se nitko nije naljutio na nikoga. Bilo je stvarno far out. Ovakav ista-goshti se može primjeniti na raznim razinama (hramskoj, nacionalnom koncilu, GBC sastanku, itd).
Vrsabha das
***
U staroj Grčkoj filozof Sokrat je bio popularan po tome što je visoko cijenio mudrost. Jednog dana prišao mu je poznanik i rekao: “Znaš što sam upravo čuo o tvom prijatelju?”
“Pričekaj trenutak”, odgovori Sokrat. “Prije nego mi bilo što kažeš, želim da prođeš moj Trostruki Filter Test.”
“Trostruki Filter?”
“Upravo tako”, nastavi Sokrat. “Prije nego li mi počneš govoriti o mom prijatelju, bila bi dobra ideja da vidimo što mi to namjeravaš reći.”
“Prvi filter se zove Istna. Jesi li apsolutno siguran da je to što mi namjeravaš reći potpuno istinito?”
“Ne”, čovjek odgovori, “zapravo ja sam samo čuo o tome…”
“Dobro”, kaže Sokrat. “Dakle, ti zapravo nisi siguran da li je to istina ili ne. Hajde da probamo drugi filter, koji se zove vrlina. Da li je to što mi namjeravaš reći nešto pozitivno?”
“Ne, naprotiv…”
“Dakle, želiš mi reći nešto loše o mom prijatelju, a nisi siguran da je to istinito? Dobro, ipak možeš još proći kroz treći filter; filter korisnosti. Da li to što mi želiš reći može biti od neke koristi za mene?”
“Pa, ne baš.”
“Ako mi želiš reći nešto što nije istinito, pozitivno i korisno – kakvog ima smisla da mi uopće bilo što kažeš?”